петак, 16. август 2013.

Socijalizam ne funkcioniše u praksi: Zašto Arsenal ne osvaja trofeje?

Okolnost u kojoj savremeni fudbal funkcioniše kao i svaki drugi biznis nameće potrebu uređenja fudbalskih klubova kao klasičnih kapitalističkih kompanija, kako bi bili uspešni u takmičenju sa drugima. Važan segment takvog uređenja jeste i isplaćivanje zaposlenih u skladu sa njihovom tržišnom vrednošću i doprinosom koji daju uspehu kluba. To podrazumeva da pojedini igrači mogu imati zarade i nekoliko puta veće od drugih, ako menadžment proceni da to odgovara njihovoj tržišnoj vrednosti i doprinosu uspesima kluba (npr. do leta 2011. godine, Vejn Runi iz Mančester Junajteda je imao 13 puta veća primanja od Denija Velbeka, igrača istog kluba). Ovakve situacije nisu anomalija, već posledica činjenice da iako se radi o timu, tj. kolektivu, njega čine pojedinci čiju vrednost je potrebno individualno vrednovati.

U Arsenalu očito misle drugačije, i sudeći po izjavama trenera Arsena Vengera, njima je na prvom mestu kolektiv a ne pojedinac. Iako ima na raspolaganju jedan od najvećih budžeta u Premijer ligi, trener ovog kluba nije u stanju da formira tim sposoban da se bori za trofej u ovom takmičenju.


Najpre treba reći da je Arsenal treći najveći klub u Premijer ligi po obimu prihoda, kao što pokazuje tabela iznad. Dodatno, Arsenal je šesti klub u Evropi po ovom parametru, budući da veće prihode od Arsenala van Velike Britanije ostvaruju još samo Real Madrid, Barselona i Bajern Minhen. Treba imati u vidu da je Čelsi u prethodnoj sezoni došao na drugo mesto samo zbog prihoda od osvajanja Lige šampiona, tako da će se Arsenal verovatno vratiti na svoje drugo mesto u VB/peto u Evropi u novim izveštajima. Dakle, iako trenutno prihoduje preko 100 miliona više od Totenhema, osvojeno četvrto mesto ispred ovog kluba predstavlja najveći uspeh Arsenala u prošloj sezoni.

Dodatno, prema analizi na verovatno najboljem blogu ove vrste Swiss Ramble, Arsenal je na kraju 2012. godine imao na svojim računima ukupna sredstva od 154 miliona funti, duplo više od prvog pratioca po finansijama Mančester Junajteda, koji je raspolagao sa oko 71 milion funti. Koliko je finansijska pozicija Arsenala neproporcionalna rezultatima na terenu govori i podatak da su svi ostali klubovi Premijer Lige u istom trenutku raspolagali sa ukupno 181 milion funti gotovine, dakle nešto više nego sam Arsenal!



Šta je onda problem i zbog čega Arsenal ne uspeva da dobru finansijsku poziciju "preslika" i na teren?

Filozofija po kojoj je na prvom mestu kolektiv, a ne pojedinac, ne daje mogućnost izuzetnim i vanserijskim fudbalerima da se dugo zadrže u takvom klubu. U finansijskom smislu to znači da se Arsenal vrlo lako odriče svih fudbalera kada njihova tržišna vrednost postane takva da narušava ustaljen raspon zarada u klubu.
“Mi nemamo fudbalere sa primanjima iznad 200.000 funti nedeljno, i mislim da će i drugi klubovi slediti naš model sa uvođenjem finansijskog fer-pleja” rekao je Venger. “Naš model je pre svega socijalistički.”
U realnosti se to ne dešava, i sa novim investicijama u klubove poput Monaka i PSG, moguće je da će nivo zarada i transfera i dalje rasti. Tako se dolazi do paradoksa da Arsenal kao klub sa najskupljim ulaznicama u Premijer ligi ne može da priušti i najbolje igrače i trofeje (a gledaoci upravo zbog toga kupuju ulaznice, koji su najveći izvor prihoda ovog kluba). Tako u ovom klubu postoji mala razlika u zaradama između najboljih fudbalera (koji zbog toga lako prelaze u druge klubove) i onih manje dobrih, čiji je doprinos na terenu nedovoljan, ali zbog opredeljenja za razvoj mladih igrača imaju prevelika primanja. Socijalistički pristup afirmiše prosek i pogoduje ljudima ispod proseka, a demotiviše najbolje i to se dobro vidi na primeru Arsenala.

Dodatno, Vengerovo odbijanje da pravilno vrednuje sopstvene fudbalere i na taj način spreči njihov odlazak iz kluba šteti klubu i na drugi način, kroz lošu procenu vrednosti fudbalera koji se razmatraju kao potencijalna pojačanja. Tako Arsenal i pored neuporedivo većih finansijskih resursa na tržištu biva skrajnut od strane klubova koji su daleko od njegovog nivoa (Napoli i Volfsburg u dosadašnjem toku prelaznog roka).


Vengerovo oslanjanje na finansijski fer-plej koji promoviše UEFA, i koji navodno treba da spreči klubove da prekomerno troše na transferima nije slučajno jer i ta regulacija predstavlja proizvod francuske socijalističke škole koja je dominantna u UEFA od kako je predsednik organizacije Platini, o čemu postoji poseban tekst na blogu.

Međutim, problem je što socijalizam ne funkcioniše u praksi, tj. ne donosi uspeh. Klubovi su slobodni da investiraju prema svojim procenama rizika i isti fudbaler različitim klubovima može vredeti različite sume novca, zavisno od prihoda koje će im doneti, doprinosa igri na terenu i slično. Zato Vengerove nedavne izjave po kojima je smešnim nazvao mogući transfer G. Bejla za oko 100 miliona evra u Real Madrid pokazuju njegovo nerazumevanje ove činjenice. On ne samo da nije u stanju da se takmiči sa najboljima, već i klubovi drugog ranga evropskog fudbala postupaju daleko ozbiljnije na tržištu. Dodatno, slepo verovanje u finansijski fer-plej koji ne pomaže u praksi, a osmišljen je kao pokušaj zaštite tradicionalnih klubova od bogatih investitora u njihove konkurente, govori da Vengerova prevelika ovlašćenja u Arsenalu prete da na duži period ograniče domete i mogućnosti kluba.

Tako se dešava da u sezoni u kojoj usled promene trenera glavnih konkurenata (M. Siti, M. Junajted, Čelsi) Arsenal možda ima veće šanse nego inače za bolji plasman, tim zapravo ima znatno slabiju početnu poziciju nego što se očekivalo.

недеља, 28. јул 2013.

Misterija

O fudbalu i finansijama jedino racionalno govore biznismeni:
Partizan je za mene misterija. Pre nekoliko godina, dok sam bio član Evropske klupske asocijacije pri Uefi, na čijem čelu je Karl-Hajnc Rumenige, na sastancima je stalno moglo da se čuje, pa i dokumentuje, da je Partizan posle Ajaksa najveći proizvođač talentovanih igrača u Evropi. Zvezda je davno bila u toj ulozi. I pored toliko dobrih transfera Partizan i dalje ima veliki dug.
Jedan od najvećih paradoksa u našem fudbalu je to što u upravama klubovama ima ljudi koji zarađuju maksimalno hiljadu evra mesečno,a glasaju za troškove od nekoliko miliona evra. Da ironija bude veća, u tim upravama ima i nezaposlenih koji se olako razbacuju milionima kojih, inače, nema. 
Iz intervjua Den Tane u Politici.